Razlozi za stvaranje zajedničke ponude različitih poljoprivrednih proizvoda najčešće se svode na nedovoljan pristup tržištima i niske cene. Uzrok ovoga su potrebe za prevazilaženjem osnovnih slabosti proizvođača koji proizvode suviše malu količinu proizvoda da bi im se isplatio samostalni plasman na tržište. Ovo je uvek slučaj s onim proizvodima koji se na tržištu prepoznaju kao drugačiji ili bolji od drugih.


Međutim, proizvođači retko kad imaju jedinstvenu prodajnu ponudu, jedni druge smatraju konkurencijom, pa više vole da rade samostalno, što ih čini manje konkurentnim u poređenju sa velikim proizvođačima. Ako se savlada strah, a konkurencija pretvori u partnerstvo, proizvođači mogu da udruže napore i količine istog proizvoda namenjene tržištu prodaju uz manje rashode, dok bi povećanje cene moglo biti složeniji problem.


Taj proizvod treba da bude poseban, a ako je poseban, to bi trebalo da bude predočeno kupcu, što znači da ga treba označiti i promovisati kao drugačiji. Kada se jednom stavi odgovarajuća oznaka i ona dobije svoje mesto na tržištu i bolju cenu, ovaj proizvod će najverovatnije postati meta prevara pa bi trebalo uvesti i zaštitu. Ova zaštita će obično dodatno doprineti njegovoj promociji ukoliko novu oznaku koju poseduje kupci prepoznaju po imenu i oznaci i povezuju je s višim kvalitetom ili specijalnošću.



Postoji mogućnost da se dosta uloži u reklamu tako da se ovaj dobar imidž izgrađuje s ulaskom na tržište, ali su za tu opciju potrebna velika ulaganja u promotivne kampanje što za proizvodnju manjeg obima u ruralnim područjima predstavlja naučnu fantastiku. I tu se opet vraćamo na poziciju gde su potrebna partnerstva, pa čak i spoljna podrška.


Ipak, niko ne može da uvede obeležavanje bilo koje vrste ako proizvođač sam nije svestan svojih prednosti koje treba istaći, ako među mogućim korisnicima ne postoji konsenzus o pravilima njegovog sprovođenja i ako je logika njegove primene suviše daleko od tradicije proizvoda i njegovog imidža koji ga čini primerenim za obeležavanje. Ako se smanji njegov kvalitet, nikakvo označavanje neće imati uspeha, ma šta da se uradi.


Da bi se mogla staviti oznaka na ponudu proizvoda i usluga, mora se primeniti filozofija robne marke. Kod određivanja robne marke počinje se istraživanjem prirode proizvoda i relevantnosti za postojeće tržište, njegove istorije i nasleđa, a završava se kada se definiše vizija proizvođača za budućnost.





Marko Bogojević, dipl. inž. agroekonomije